Od fetalne dijagnoze do odrasle dobi: prof. Ivan Malčić o pedijatrijskoj kardiologiji danas

Profesore Malčiću, u predgovoru knjige ističete da je malo pedijatrijskih supspecijalnosti koje su doživjele tako velik razvoj kao pedijatrijska kardiologija. Od vremena kada su djeca s kompleksnim srčanim greškama često umirala u ranoj životnoj dobi došli smo do vremena u kojem mnogi od tih bolesnika odrastaju i zasnivaju vlastite obitelji. Je li upravo taj veliki napredak bio jedan od glavnih poticaja za nastanak ove knjige?

Pedijatrijska kardiologija zaista je najsloženija i najveća pedijatrijska sup-specijalnost. To se može potvrditi i činjenicom da je prema Europskom povjerenstvu za pedijatriju EU-a  trajanje supspecijalizacije za pedijatrijsku kardiologiju punih 6 godina, a sve ostale supspecijalizacije u pedijatriji traju dvije godine. Imao sam zadovoljstvo sve te programe osobno dostaviti u Ministarstvo zdravstva iz Bruxellesa jer sam tada bio član povjerenstva za pedijatriju u EU-u.  Razlog za tako dugotrajnu edukaciju u toj supspecijalnosti jest složenost  pedijatrijske kardiologije koja obuhvaća sva razdoblja – od fetalne dobi do prelaska iz dječje u odraslu dob – a svaka od tih dobi ima svoja osobita obilježja (fetalno, neonatalno, novorođenačko, dojenačko  td.). K tomu teorijske spoznaje i razvoj znanja o etiopatogenezi srčanih bolesti, dijagnostici već u fetalnoj dobi, brojnim srčanim greškama, brojnim teorijskim promjenama u vremenskom trajanju, bezbroj dijagnostičkih metoda, medikamentnih i kardiokirurških pristupa zahtijeva dugo razdoblje i upornost da bismo i našu pedijatrijsku kardiologiju uspjeli izjednačiti s tom strukom u razvijenim zemljama.

Temeljni dokaz o opsežnosti i težini ove supspecijalnosti pokazuje i činjenica da je to jedina struka čije se dijagnoze, dijagnostički pristupi i ishod bolesti ne mogu šifrirati u Međunarodnu knjigu medicinskih šifara (tzv. „plava knjiga“), već je na globalnoj razini utemeljen kodeks šifara za pedijatrijsku kardiologiju koji obuhvaća sve što se može šifrirati u pedijatrijskoj kardiologiji.

Pedijatrijsku kardiologiju koncipirali ste tako da prati srčanog bolesnika praktički od začeća, preko fetalnog i dječjeg razdoblja, sve do odrasle dobi. Zašto je za razumijevanje srčane bolesti u djeteta važan upravo takav cjelovit pristup?

Zahvalnost sudbini da možete biti pedijatrijski kardiolog glavni je poticaj za mukotrpni i dugotrajan rad u toj struci. To je također struka u kojoj se mogu, uz veliko zalaganje i znanje, teorijski i praktično braniti biofilijska načela kulture kojoj pripada naš narod, a koja počinju od trenutka začeća pa do prelaska u odraslu dob. Mi danas znamo da se većina i najtežih srčanih grešaka može uspješno liječiti, a rana spoznaja o vrsti srčane bolesti već u fetalnoj dobi odlična je priprema za doček bolesnog djeteta i njegovo liječenje neposredno nakon porođaja. Činjenica da su upravo srčane greške najčešće anomalije u usporedbi sa svim drugim supspecijalnostima bez daljnjega pridonosi znatnom smanjenju perinatalnog mortaliteta kao najvažnijeg parametra koji ujedno govori i o ukupnoj razvijenosti medicine u jednoj zemlji. Činjenica da zaista možemo i najteže bolesnike dovesti do odrasle dobi i predati ih na zbrinjavanje internističkim kardiolozima,  snažan je motiv za zalaganje u struci. A kada takvi bolesnici osnivaju obitelji i mlade žene sa srčanim bolestima žele roditi djecu, formiranje takozvanog kardioopstetričkoga tima dodatni je napor koji im to omugućuje.  Svjedok sam da si naši intrernisti-kardiolozi iznenađeni pojavom velikog broja tzv. GUCH pacijenata (grown up congenital heart) ili OPSG pacijenata (odrasli s prirođenim srčanim greškama). Svjedok sam također da upravo oni daju otpor u otvaranju mogućnosti da se žene sa srčanim bolestima još ne tretiraju prema kriterijima postignutima u razvijenim zemljama. Premda u mirovini, ja se još uvijek trudim poboljšati i tu razinu, a to je i razlog zbog kojega knjiga Pedijatrijska kardiologija obuhvaća sva razdoblja, od začeća do prelaska u odraslu dob, uključujući i kardioopstetričko zbrinjavanje.

Knjiga obuhvaća vrlo široko područje – od genetike, embriologije i fetalne cirkulacije, preko kliničke dijagnostike i suvremenih slikovnih metoda do intervencijskog i kirurškog liječenja te dugoročnog praćenja bolesnika. Komu ste je ponajprije namijenili i što biste željeli da čitatelj nakon njezina čitanja razumije bolje ili drukčije nego prije?

Želio sam da knjiga služi u svakom segmentu pedijatrijske kardiologije. Naravno, genetika je sastavni dio pedijatrijske kardiologije jer je prema današnjim spoznajama uzrok prirođenih srčanih grešaka većim dijelom uzrokovan genetičkim čimbenicima različite razine (aneuploidija, delecija, mutacija, ekspresija), za razliku od ranijih pretpostavki koje su respektirale egzogene čimbenike (lijekovi, rendgensko zračenje, infekcije,  metaboličke promjene itd.). Danas je suvremena definicija da je riječ o multifaktorskom podrijetlu prirođenih srčanih grešaka, ali s prevlašću genetičkih čimbenika. Zato i nema knjige o genetici gdje se ne navodi i pedijatrijska kardiologija. Poznavanjem embriološkog razvoja, Stritterovih horizona i utjecaja čimbenika okoliša na embrij, potom mogućnost fetalne kardiološke analize i prenatalne dijagnostike s visokim stupnjem vjerojatnosti točne dijagnoze. Naravno, to je dodatna, opsežna teorijska i praktična edukacija. Nakon porođaja potvrđuje se dijagnoza ne samo kliničkim pregledom nego i elektrokardiografski, ultrazvučnim pregledom (M-prikaz, 2D prikaz, doplerska analiza), a potom se određuju slikovne metode kompjutoriziranom tomografijom, magnetskom rezonancijom, kateterizacijom srca (oksimetrijska analiza, angiografski prikaz, desna i ijeva kateterizacija, moguća potreba za ranom ili kasnijom intervencijskom metodom itd.). Potom slijedi dob dojenčeta i odluka o vremenu operacije koja može biti palijativna i kompletna, ovisno o vrsti greške, najpovoljnijem pristupu ili jedino mogućem pristupu. Naravno, rani medikamentni pristupi (prostaglandini, antiaritmici, digitalis, diuretici), s posenim osvrtom na završetak fetalne cirkulacije (zatvaranje Botallova voda i zatvaranje ili otvaranje interatrijskog septuma). Potom slijedi dugotrajno praćenje bolesnika do prelaska u odraslu dob. Ova knjiga sadržava sve te metode, sva razdoblja, sve moguće medikamentne i intervencijske metode, s mnoštvom slikovnih prikaza iz vlastite prakse. Na kraju, slijedi prelazak iz dječje u odraslu dob i konačno smjernice za kardioopstetrički tim. To je sve, naravno, moguće prikazati ako čovjek zaista cijeli život s ljubavlju i pozitivnom energijom radi dječju kardiologiju. Ne treba spominjati kako je to prožeto i teškim trenutcima, nesporazumima, komplikacijama i sretnim trenutcima.  Meni su najsretniji trenutci kada mlade žene s promijenjenim srcem rađaju.

Vi ste osobno svjedočili velikom dijelu razvoja suvremene pedijatrijske kardiologije u Hrvatskoj. Kada usporedite početke svojega profesionalnog rada s današnjim mogućnostima dijagnostike i liječenja, koje biste otkriće ili terapijski napredak izdvojili kao najveću prekretnicu?

Teško je odgovoriti na to pitanje jer je za dobro razvijenu pedijatrijsku kardiologiju potrebno bezbroj novosti. Neke su se novosti dogodile slučajno, a neke su rezultat istraživanja. Svakodnevno nalazimo nove izazove jer ne treba zaboraviti da su srce i pluća zapravo jedan organ, a plućna je hipertenzija primarni problem u pedijatrijskoj kardiologiji. Ispočetka nas je plašila zbog razvoja takozvang Eisenmengerova sindroma (ireverzibilna plućna hipertenzija), a danas je najčešći razlog plućne hipertenzije upravo bolest lijeve strane srca i razvoj tzv. veno-okluzivne plućne hipertehnzije, koja je ispočetka reverzibilna, a poslije ireverzibilna. Tu granicu treba odrediti matematički. Stoga smo na toj razini publicirali važne radove i u svjetskoj literaturi. Ne treba zaboraviti da su otkriveni i brojni lijekovi za plućnu hipertenziju i da je ona moguća u svakoj životnoj dobi, od novorođenčeta do odrasloga. U svijetu je održano čak šest međunarodnih simpozija o plućnoj hipertenziji, da bi se konačno definirala u svim oblicima i da bi se razvio terapijski pristup s brojnim lijekovima. U našoj smo praksi 2022. izdali i sveučilišni udžbenik Plućna hipertenzija i time omogućili i pedijatrijskoj kardiologiji i internističkoj kardiologiji za odrasle najsuvremeniji pristup tom problemu. Takav pristup i publikacije  doveli su do novih kriterija za premoštenje desne klijetke (Fontanovo načelo) koji su znatno različiti od izvornih. Bez aktivnog sudjelovanja u tim aktivnostima ne bismo mogli svrstati našu pedijatrijsku kardiologiju uz kkardiologiju razvijenih zemalja.

U predgovoru navodite da ste još 1983. godine iz Graza donijeli deset ampula prostaglandina PGE1, dok njegova redovita primjena u Hrvatskoj počinje 1989. godine. Koliko je uvođenje prostaglandina promijenilo mogućnosti preživljavanja novorođenčadi s kompleksnim srčanim greškama i što je ono značilo za razvoj pedijatrijske kardiologije u Hrvatskoj?

Tijekom fetalnog života dijete ima tzv. paralelnu cirkulaciju, a to znači da obje klijetke pumpaju krv u aortu. To je moguće samo zbog fetalnih otvora na razini pretklijetki (foramen ovale) i na razini između plućne arterije i aorte, a putem velikog organa koji se katkad sasvim pogrešno naziva malom žilom. Riječ je o Botallovu vodu koji je u našoj knjizi opisan iz svih aspekata. Liječnici su konačno u jednom trenutku shvatili da je taj životno važan vod otvoren tijekom fetalnog života zbog nekog hormona i zaključili su da je to prostaglandin, hormon koji izlučuje posteljica. Vod se zatvara 4. dan nakon porođaja  (četiri dana nakon prekida kontakta s posteljicom). To je okriveno tek u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i to je bio preduvjet za početak uspješnog liječenja velikog broja PSG-ova čije je preživljavanje ovisno u Botallovu vodu. To je, dakle, svojevrsna revolucija u pedijatrijskoj kardiologiji koja traje do danas. Dodamo li da je Botallov vod otkriven u 16. stoljeću, a uloga PGE1 tek unatrag nekoliko desetljeća, vidljivo je da se priroda katkad može spoznati i zdravom logikom. Takvih otkrića ima dosta u pedijatrijskoj kardiologiji.

Da istina je, 1983. godine boravio sam prvi put u inozemnoj ustanovi radi edukacije u kardiologiji, i to u Grazu, uz mentora Prof. Albrecta Beitzkea. On mi je pri odlasku dao 10 ampula prostaglandina jer ih mi dotad nismo upotrebljavali. Tada nisu bile iskorištene, ali kad sam došao na Rebro 1989. godine počeli smo davati prostaglandine i time smo napravili veliki iskorak bez kojega nema suvremene pedijatrijske kardiologije

Jedan od najvećih uspjeha pedijatrijske kardiologije jest činjenica da danas velik broj djece s prirođenim srčanim greškama doživljava odraslu dob. No taj je uspjeh donio i nove izazove. Kakvu medicinsku skrb ti bolesnici trebaju nakon izlaska iz pedijatrijske dobi i koliko je važna suradnja različitih specijalnosti?

Pedijatrijska je kardiologija na više načina podigla hrvatsku medicinu: uz radnu dijagnozu PSG-a, već u fetalnoj dobi, mogućnosti liječenja u fetalnoj dobi, npr. kod intrauterine pareoksizmalne tahikardije ili sprječavanje razvoja kompletnog atrioventrikularnog bloka kod sistemskog eritemskog lupusa ili Sjӧgrenova sindroma protutijelima iz bolesne majke, spašavanje života gotovo svim bolesnicima s kompleksnim greškama, od transpozicije do hipoplastičnoga lijevog srca, pedijatrijska je kardiologija bez daljnjega smanjila perinatalni mortalitet. Zato se hrvatska krivulja perinatalnog mortaliteta izjednačila s krivuljama najrazvijenijih zemalja. To je posebno važno jer je Hrvatska doživjela dramatičan pad broja porođaja od početka prošlog stoljeća do danas, poglavito nakon Domovinskog rata. Poznato je da 1901. godine u Hrvatskoj prvi razred osnovne škole upisalo 146 000 djece, a zacijelo je bilo više od 150 000  novorođene djece (jer se tada nije moglo znati koliki je perinatalni mortalitet). Tomu treba dodati da Hrvatskoj tada nije pripadala Istra ni Međimurje, a pripadala je Boka Kotorska i Srijem (a ne računaju se hrvatska djeca iz Bosne). No danas se u Hrvatskoj godišnje rađa 32 000 djece. To je dramatično i žalosno smanjenje za pet puta. Prema našim epidemiološkim istraživanjima, u dva je velika razdoblja (1995. – 2000. i 2002. – 2005.) potvrđena incidencija prirođenih srčanih grešaka od 8 ‰, a to znači da godišnje u Hrvatskoj nalazimo oko 350 PSG-ova. Da smo zadržali natalitet iz 2001. godine, pedijatrijski kardiolozi imali bi 1200 PSG-ova godišnje. U takvim okolnostima  mogli smo mirne duše postati privjesak (kolonija) nekoj od susjednih zemalja da se nismo uspješno uključili u znanja i vještine nužne za suvremeni razvoj pedijatrijske kardiologije.  Zato većina pacijenata i s najsloženijim PSG-om doživljava odraslu dob. Danas su kardiokirurzi već više opterećeni GUCH pacijentima nego djecom. Uzme li se u obzir da se vještine u kardijalnoj kirurgiji razvijaju sporije nego znanja i sposobnosti dijagnosticiranja u pedijatrrijskoj kardiologiji, taj je dio struke nadoknađen u suradnji s inozemnim kardijalnim kirurzima s kojima moramo još uvijek surađivati u teškim okolnostima koje su vezane ne samo za razvijenost kardijalne kirurgije nego i u deficitarnom poznavanju prirođenih srčanih grešaka od strane internističkih kardiologa. Prema mom iskustvu, desetljećima je pedijatrijska kardiologija zanemarivana. Najteže je bilo svjedočiti neetičnosti kada je riječ o zbrinjavanju mladih trudnica sa srčanim bolestima koje osnivaju obitelj i žele rađati djecu. U tom smislu moja je posljednja želja bila formirati tzv. kardioopstetrički tim (KOT) koji bi vodio brigu o takvim obiteljima. Budući da smo bili odbijeni, zadali smo si zadatak da iz mirovnine pokušavamo organizirati taj tim s kolegama koji imaju više osjećaja za ljudski život i nužnu biofiliju. Rezultat toga je da imamo brojnu djecu koju su rađale mlade majke s potpuno preformiranim srcem. U zbrinjavanju takvih bolesnika, kada dođu u odraslu dob, ima u našim uvjetima velikih problema. Najveći je problem u tome što nema hijerarhijskog sustava po vrijednostima i što se ne primjenjuje načelo COR/LOE koje postoji u razvijenijim zemljama. To znači common of recommendation on the level of evidence dakle, zajedničko mišljenjena osnovi stupnja dokazivosti. Zamislite da internistički kardiolog primi na zbrinjavanje mladu trudnicu koja je bila podvrgnuta nekoliko puta kirurškom tretmanu i intervencijskom liječenju uz lijekove, pa ima sasvim preformirano srce. Može li internist-kardiolog voditi adekvatno tu pacijenticu u trudnoći?  Narvno da ne može, ali vrlo rijetko, gotovo nikada ne konzultira kolege  pedijatrijske kardiologe koji su pacijenticu vodili od fetalne do adultne dobi. Nadajmo se da će se i taj odnos u dogledno vrijeme podvrći Hipokratovim etičkim normama.

Povodom Svjetskog dana srca važno je govoriti i o tome što roditelji mogu sami uočiti. Koji simptomi ili znakovi kod djeteta mogu upućivati na srčanu bolest i kada se treba obratiti pedijatru odnosno pedijatrijskom kardiologu?

Djeca sa srčanim bolestima imaju subjektivne tegobe samo ako je stupanj bolesti dovoljno velik da bude poremećena ravnoteža u cirkulaciji (takozvano Frank-Starlingov zakon). Težina simptoma u pozitivnoj je korelaciji s težinom srčane bolesti ili srčane anomalije, neovisno o tome je li riječ o PSG-u, kardiomiopatiji, aritmijama ili stečenoj srčanoj bolesti. Opsežna i ciljana anamneza može dovesti do temeljite sumnje na neku bolest, a dodatan fizikalni preegled pedijatrijskog kardiologa već znatno povećava senzitivnost i približava se dijagnozi: tahipneja, dispneja, bljedilo, cijanoza, zamaranje, slabo napredovanje… Ni jedna se dijagnostička metoda ne smije zanemariti ili preskočiti: heteroanamneza (podatci od roditelja), autoanamneza (ako je moguća) inspekcija, palpacija (periferni pulsevi, abdomen, venski puls, frekvencija i disritmija, potom auskultacijski (srčani tonovi, srčani šumovi, sve to može biti dostatno da se senzitivnost približava visokoj vrijednosti (blizu 1,0). Bez takva pristupa ne mogu se uredno razjasniti ni metode (EKG, ultrazvuk, dopler i dr.). Uoče li roditelji bilo koji od spomenutih simptoma, trebaju se obratiti kardiologu radi moguće dijagnoze ili otklanjanja sumnje na srčanu bolest.  

Jedan od čestih razloga zabrinutosti roditelja jest nalaz srčanog šuma. Koliko su srčani šumovi u djece česti i znači li nalaz šuma nužno da dijete ima srčanu bolest?

Svjedok sam da roditelje najviše uzbuđuje kada netko od liječnika spomene šum na srcu. Ovdje uvijek kažem roditeljima: šum nije bolest, već simptom koji treba pojasniti. Taj se simptom nalazi vrlo često i isto je tako vrlo često nevažan, tj. fiziološki i slučajan (akcidentalni) ili inocentan (nedužan). Naime, postoje brojni bezazleni šumovi na srcu koje kardiolozi raspoznaju već auskultacijski i najčešće ne trebaju primjenu dodatnih metoda.  To je tako kada kardiolog isprati sve znakove inocentnog šuma (nikad jači od intenziteta III/6 (prema Levineovoj ljestvici), a to su visoka frekvencija, bez širenja, odnosno propagacije, varijabilan. Isto tako, patološki šumovi imaju svoj intenzitet, kvalitetu i najčešće karakterističnu propagaciju. Iskusni pedijatrijski kardiolog mora uključiti u razmatranje i dob djeteta uz koju su vezani neki šumovi.

Iskustvo nas uči da se roditelji na neki način boje šumova i da odlaze u nevjerici kada im kažete da je šum beznačajan i nedužan. To je vjerojatno zato što roditelji najčešće i nemaju drugih spoznaja o srčanim bolestima, osim šuma. Uzmemo li u obzir i činjenicu da postoje izrazito teške srčane bolesti, a da šuma uopće nema, naravno da je u takvom slučaju nužno učiniti EKG i ultrazvuk srca. U našem su udžbeniku srčani šumovi i tonovi stoga detaljno opisani i velika su pomoć u stjecanju kompetencija liječnika. Moram ovdje spomenuti i umjetnu inteligenciju. Smatram da ona nikad neće moći zamijeniti educiranog pedijatrijskog kardiologa i zato joj se ja osobno ne priklanjam. Na zahtjev naših recenzenata, svoje smo mišljenje o umjetnoj inteligenciji u knjizi iznijeli  u dijelu Dodatna poglavlja

Osobito u adolescenciji roditelje mogu zabrinuti nesvjestica, osjećaj lupanja ili „preskakanja“ srca i bol u prsima. Kada su takve tegobe najčešće bezazlene, a kada zahtijevaju detaljniju kardiološku obradu?

U adolescenciji se mogu pojaviti nekarakteristični simptomi koji ne moraju značiti srčanu bolest. To su najčešće vrtoglavice, kratkotrajni gubitak svijesti i bolovi u prsima. Sve to može biti bezazleno i nerijetko vezano uz gladovanje (hipoglikemija), tzv. vazo-vagalne reakcije (stanje poslije defekacije – najčešće ujutro), gubitak svijesti zbog dugotrajnog stajanja i pada tlaka, nekarakteristični kratkotrajni bolovi u prsima. Ipak, svako takvo dijete kardiolog treba pregledati klinički, elektrokardiografski i ehokardiografski jer se mogu naći i ozbiljne srčane bolesti, kao što je prolaps  mitralne valvule (prekordijalne opresije) i tipični bolovi u prisma), bikuspidalna aortalna valvula na početku promjena (blaga stenoza i/ili insuficijencija). Dijete valja dalje redovito pratiti i podvrgnuti profilaksi infektivnog endokarditisa, može se raditi o produljenom QT intervalu koji može biti obiteljska bolest s pozitivnom anamnezom na sindrom iznenadne smrti. Spomenute promjene zahtijevaju svakako daljnju obradu, katkad i vrlo zahtjevnu, pa i intervencijsku terapiju protiv iznenadne smrti.

Koliko je tjelesna aktivnost važna za zdravlje dječjeg srca? Treba li svako dijete koje se intenzivnije bavi sportom proći kardiološki pregled i postoje li srčane bolesti kod kojih sport ne treba zabraniti, nego ga pravilno prilagoditi mogućnostima djeteta?

Tjelesna je aktivnost iznimno važna za urednu funkciju djetetova srca. Osim navikavanja na tjelesne napore koji se u svakodnevnom životu moraju bez problema savladati, tjelesna aktivnost najbolji je lijek protiv adipoziteta, za održavanje mišićnog tonusa, za urednu ravnotežu između predopterećenja i za opterećenja itd.

U knjizi snažno naglašavate važnost anamneze, temeljitoga kliničkog pregleda i racionalnog dijagnostičkog postupka, a kritički se osvrćete i na sve veću ulogu kompjutorizacije i umjetne inteligencije u medicini. U vremenu sve naprednijih dijagnostičkih metoda i umjetne inteligencije, što po Vašem mišljenju ostaje nezamjenjiva uloga liječnika?

Kontakt između liječnika i pacijenta, kako svugdje, tako i u pedijatrijskoj kardiologiji, od presudne je važnosti za psihološki kontakt između bolesnika i liječnika, s time što su ovdje uključeni i najčešće zabrinuti roditelji. Dobar kontakt i iskrenost između pacijenata i pedijatrijskog kardiologa preduvjet je za empatično prožimanje. To je nemoguće bez živih ljudi i bez verbalnog kontakta. Mislite da je to moguće s umjetnom inteligencijom? To apsolutno nije moguće. Ili mislite da se bez kliničkog pregleda i dobre anamneze može lakše postaviti dijagnoza sofisticiranim elektroničkim pristupom? Naravno da će se znatno manje novca trošiti na pregled djeteta s minimalnom primjenom dijagnostičkih metoda visoke skupoće, a bez osobite potrebe. Nije cost benefit uzaludan pojam u struci. Naravno, da iznad svega u ovoj dvojbi stoji usvojeno teorijsko i praktično znanje koje se može steći samo kontinuiranim učenjem i poštovanjem kriterija u edukaciji koji su preporučeni od kompetentnih stručnjaka. Jasno je da je u cijelom procesu uloga liječnika, u ovom slučaju pedijatrijskog kardiologa, nezamjenjiva.

Za kraj, kada biste povodom Svjetskog dana srca roditeljima i mladima trebali uputiti jednu poruku o očuvanju zdravlja srca – ne samo bolesnoga nego i zdravog djeteta – što biste im poručili?

Na Svjetski dan srca poručio bih roditeljima i djeci da je srce neparan organ i da se bez njega ne može živjeti. Zato ga treba njegovati i kada je zdravo, ali još više kada je bolesno. Stupanj srčane insuficijencije označuje se prema kriterijima NYHA (Newyork Heart Association kriteriji) od I do IV. Dakle, dijete može imati sposobnosti kao i dijete sa zdravim srcem (NYHA I), ali može biti i vezano uz krevet (NYHA IV). Zbog brojnih uzroka srčane bolesti, zbog različita stupnja srčane insuficijencije i zbog opsežnih dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti, djeca i roditelji dužni su čuvati zdravlje srca u svim okolnostima, tako da steknu povjerenje u medicinu, ali i da svojim primjerenim odnosom prema bolesti pomognu u  vlastitu izlječenju.

Razgovarala: Željana Klječanin Franić

Medicinska naklada, rujan 2026.