Popularna medicina

Svijet o kojem Bergman govori već preko dva desetljeća u svojim filmovima, unatoč spomenutoj autobiografičnosti (kao i u Felilnijevom 8 1/2), specifično je švedski. Još od najranijeg djetinjstva Bergman čezne (iako bez iluzija) za zavičajnim gradskim okolišem. Njegov je svijet, istina strindbergovski paklen, društvo kojemu je izdvojeni i izuzetni pojedinac nietzscheovski suprotstavljen. Posve u strindbergovskoj tradiciji, i on misli da je obitelj pakao: "Obitelj je pakao, ali u krajnjem smislu udoban i kultiviran."

Kratka je priča umjetnički oblik koji svugdje izumire osim u znanstvenoj fantastici, i vrijedno je razmisliti o razlozima zašto je tako. Jesu li knjige u mekanom uvezu uništile tržište za kratke priče? Treba li za to optuživati televiziju ili filmove? To se čini nevjerojatnim: izdavači broširanih izdanja povremeno i izvode i zbirke kratkih priča, ali ništa od toga nije imalo kakva znatnijeg učinka.

Ideja za pisanje liječničkih dijagnoza na latinskome potekla je od prerano preminulog dr. Joška Bublića tijekom njegove specijalizacije kirurgije. Zapravo, radio je to za svoju majku, kako bi imala priručnik u svakodnevnom radu. Uvidjevši veliku vrijednos

Bez znanja o svojoj bolesti, o tomu kako živjeti s njome, što činiti, kako se liječiti; bez svijesti o rizicima i opasnostima koje ona nosi, nema govora o uspješnom liječenju.

Nekoć nas je bilo pet Ovidijevih knjiga; sada su nas ostale tri: tako se piscu svidjelo. Ako tebi, kada nas pročitaš, ne bude nikakva užitka, trud će biti lakši s dvije knjige manje.

Kad je u pitanju naše zdravlje, mnogi su od nas odrasli sa stavom “popravi ga”. Ne brinemo se o njemu sve dok nešto ne pođe ukrivo – razvije se neka bolest – i tada odlazimo liječniku da to popravi. Takva su vremena u nestajanju. Kako se troškovi zdravstvene skrbi povećavaju, veća je i odgovornost svakoga od nas da budemo zdravi i spriječimo bolest.

Kao da se jedna drevna grčka poslovica potvrđuje i na ovoj knjizi. Kaže se: velika knjiga, veliko zlo. Naime, koliko god je Metafizika velika knjiga, ona je i takvo zlo, i to barem dvjema stranama: čitateljima izvornika i prevoditeljima. A ne bilo da bi takva bila i čitateljstvu prethodnoga prijevoda! U čemu je ta veličina koja je veliko zlo? Ona zacijelo nije u broju stranica, niti riječi, jer oko tri stotine stranica knjige, s ukupnim brojem od nekih devedeset tisuća riječi, i nije neka knjižurina. Takav brojidbeni ili tvarni podatak, bio manji ili veći, ne otkriva ništa bitno ni o veličini ni o teškoći dotične knjige, budući da te i nisu aristotelovskoj "kolikoći" nego u "kakvoći".

U svakom od naroda što posjeduju višestoljetnu pismenost i književnost postoje ona umjetnička djela o kojima, kad se jednom počne pisati, nastaje prava lavina obavijesti, rasprava, tumačenja, prepirki i ocjena. Ode onda takvi nagomilavanje djela oko dotičnog djela dotle da postaje posebnim pothvatom probiti se kroz to obilje pridodanih podataka do izvornog predmeta, do same njegove biti. Na početku germanistike (bilo jezikoslovne, bilo književnosne), osobito pak one koja se bavi starijim razdobljem, ni jedna duhovna tvorevina nije toliko omiljen i toliko pretresan predmet kao Nibelungenlied.