U gotovo stoljetnoj praksi socijalnog rada intervju je bio, a i danas je, najvažnija metoda prikupljanja podataka, pružanja usluga i pomoći korisnicima. Pitanje kako provoditi intervju i što će se na temelju dobivenih podataka iz intervjua zaključiti, od iznimne je važnosti kako za profesionalnu uspješnost i zadovoljstvo stručnjaka, tako i za sudbinu njegovih korisnika.
Rana intervencija u liječenju psihotičnih poremećaja, nakon četriju desetljeća razvoja koncepta, rigoroznih i intenzivnih istraživanja praktično u svim dijelovima razvijenog svijeta te primjene dobivenih spoznaja u (re)organizaciji psihijatrijskih službi, pokazala se uspješnom u tretmanu rane psihoze i ostvarenju ciljeva liječenja, osnaživanja pacjenata te usmjerenja na cjelovit klinički i psihosocijalni oporavak. Načela ranog otkrivanja i ranog liječenja psihoza afirmirala se u praksi, otvorila nove mogućnosti i pružila nadu u pozitivan ishod poremećaja, donedavno obilježenih defetističkim stajalištem i očekivanjem sudbine psihičke deterijoracije i lošeg ishoda. Multikomponentna sustavna rana intervencija (psihofarmakološka, psihoterapijska i socijalna uz mobilizaciju potpore obitelji te socijalne mreže u zajednici) osvjetlila je problematiku ove skupine pacijenata u društvu, čime se otvorila mogućnost sustavnijeg djelovanja protiv stigme, predrasuda i diskriminacije.
U drugom, obnovljenom i dopunjenom izdanju knjige Rana intervencija kod psihotičnih poremećaja nastojali smo donjeti relevantne nove sadržaje vezane uz suvremene pristupe u pružanju pomoći mladim ljudima u ranoj fazi psihoze.
Ovo nastavno štivo ponajprije je namijenjeno studentima medicine u dodiplomskoj nastavi za izborni predmet Psihoterapija u sklopu nastave na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom na sadržaj svakako može biti korisno i studentima medicine, liječnicima obiteljske medicine i liječnicima općenito, studentima psihologije, stomatologije, pedagogije, sestrinstva, defektologije i još nekih srodnih struka. Štivo može biti korisno i specijalistima onih specijalizacija koji se u sklopu svog posla susreću s pacijentima koji imaju neki oblik patnje zbog psihosomatske bolesti ili neke teške somatske bolesti, a osobito specijalistima koji se bave kroničnim bolestima s lošom prognozom jer pacijenti zbog dugotrajnosti somatskih tegoba razvijaju razne psihičke otklone i poteškoće te im je potrebno psihoterapijsko liječenje. Osim toga knjiga može biti korisna roditeljima, profesionalcima u odgoju i obrazovanju, te laicima u ovom području.
Pitanja poput "Što je svijest? ili "Što je to misao? još uvijek ostaju neodgovorena. Postoji mnoštvo pokušaja da se objasni um, a i dosta uspješnih , ali djelomičnih objašnjenja. Ali i dalje ne postoji zadovoljavajuće cjelovito objašnjenje. Autor nam kroz ovu knjigu, oslanjajući se na relevantne literaturne izvore, prenio stanje današnjega znanja (ili neznanja). Izlaže razna stajališta o toj temi, objašnjava ih i otkriva čitatelju osnovnu ideju svakog pristupa, dajući pritom svoje mišljenje o tome što je važno i što treba istaknuti , tako da knjiga nije samo izvješće o stanju u literaturi, već i rezultat autorova vlastitog rada - na neki način doprinosa cijelom problemu.
Knjiga na sveobuhvatan način uključuje različite pristupe i modele transgeneracijskog prijenosa trauma: psihološki (psihodinamski), sociokulturalni i biografski (genetički).
Prikazuje elemente svjesnog i nesvjesnog prijenosa, zahvaćenost selfija, afektivne i kognitivne sfere te interpersonalno funkcioniranje.
Uključuje procese žalovanja i sram, koji su povezani s transgeneracijskom traumom.
Opisuje učenje traume, eksperimentalni model izazivanja transgeneracijske traume, njezine neurobiografske temelje, različite disciplinarne pristupe, povezanost s psihotičnim poremećajima i poremećajima ličnosti.
Posebno je obrađen teološki pristup transgeneracijskoj traumi, potom kultura empatije i povezanost psihosomatike, seksualnosti i mentalizacije s transgeneracijskom traumom.
Ova knjiga ponudila je stručne i znanstvene spoznaje psihologije kao struke u formi vodiča za bolje samorazumijevanje doživljavanja i ponašanja. Razumjeti vlastito (i tuđe) doživljavanje i ponašanje ključno je kako bismo prepoznali i odstupanja od uobičajenog, rekli bismo normalnog funkcioniranja, i u skladu s time poduzeti odgovarajuće korake kako bismo spriječili (ili barem ublažili) možebitne psihičke (mentalne) teškoće, pa i bolesti.